labirint

Nisam odavno ništa pisala. Sve nek trka, frka... i kad se nameračim otkucati koje slovo, shvatim da sam toliko umorna da mi je mozak zablokirao. A i kad odblokira, iznerviram se zbog ovog browsera i sve pošaljem u PM. Mozilla nešto štopa, pa sam prešla na Operu. I kad otkucam tekst i objavim ga, rečenice nigdje ne prelaze u drugi pasus iako sam više puta uredno pritisnula enter. Onda i sve bude neuredno i zbrkano, kao sad npr., pa izbrišem post. Eto, odoh gOnjat Google Chrome!

Evo vazdan čitam o ovim djevojčicama što su pobjegle. Ispočetka čovjeku svašta naumpadne, pogotovo poslije one male Antonije... I cijeli dan slušam među rajom i kolegama o tome kako su otete, prodane, sve one najgore moguće varijante kojima su vas još k'o djecu plašili... I šta je ustvari bilo? Pobjegle od kuće. Mala to već jedno uradila, otišla kod frajera u Široki... Jebo majku, pa gdje ovaj svijet ode? Ovako ću ja na ovom svom blogu palamuditi, filozofirati, nešto kritikovati, a ustvari je ovo nešto što se svima danas-sutra može desiti. I haj' ti imaj dijete na ovakom vaktu...

Ova moja debela guzica bi rado da vidi kakva puta!

Sve je meni jasno, ali zašto uporno pokušavam prestati pušiti kada to ne želim, nikako mi ne ulazi u glavu!

Moji pušački počeci sežu još od raaane mladosti. Bilo mi je  možda 13 godina. Došla sam kući iz škole, uzela Drinu, sjela na kauč i zapalila. Tek tako! Kad sam uvukla prvi dim izvrnula sam se na sve četiri!

Onda sam se zarekla da ću ispušti cijelu cigaru bez kašljucanja, pa makar! I dok mi je to uspjelo, ja već postala pušač!

Zajebavala mene raja, pa kako mogu!? Hem sam žeMsko, ne priliči me, hem još ni pelene od guzice otpale nisu. I tako nastavim pušiti samo kad sam sama.

Onda dolazi faza skrivanja cigara od mojih. Te se natakarim na pandžer, te cigare sakrivaj u čarapama, upaljači k'o fol služili da "topim kreon", itd.

I došla zima na moje 18.-to ljeto! Ne'š zapalit' u kući, a vani guzovi otpadaju od zime. I ja ti u kupatilo na veš mašinu ispod prozirčića i diminjaj! I svaki onaj opušak bacim kroz prozor. Došlo proljeće, snjegovi se otopili, a stari popizdio jer mu je "neko istresao pepeljare iza kuće"!

I tu me provale! Haman pa i batine fasovah!

Tog sam ljeta sa dedom ispušila prvu cigaru. Sretnem ti ja njega u gradu, reko, dedo, hajmo mi negdje na kafu! I nađemo neki birtus, naručimo po bosansku, a dedo hop i cigare na sto! Puši, kaže, šta se stidiš! Od tog dana mi je umjesto za čokoladu davao pare za cigare!

I dan danas ja pred ovim svojim ne pušim. Jedino sa dedom zapalim po jednu kada nema nikoga u kući. Ostalo sve u ovom svom ćumezu. Jest da pola kuće smrdi na duhan, al' pomirili su se valjda sa tim...

I onda meni neko kaže, što ne prestanem?

Pa zar ima išta ljepše nego zapaliti uz kafu, poslije kakve dobre klope ili  sexa?

Ako kažem da je ovaj svijet otišao u klinac ili muško spolovilo, nisam izmislila nikakvu toplu vodu. To je on što mi svi znamo, bla blaa blaaa.....

Ali otišao je!

Da ga hebeš, ja se ne mogu veseliti ničijoj smrti! Pogotovo ne žestoko političko isceniranoj, zarad "mira u svijetu", apsolutne vlasti kolonijalista i kojeg barela nafte više u zalihama. Gledam slike, snimke, čitam izjave visokih bjelosvjetskih zvaničnika i muka mi je! Koja, ba, demokratija!?

I onda pokušavam sažvakati deprimirajuću vijest da na drugom kraju svijeta djeca umiru od gladi. Afrička su već apsolvirana, o našoj se ne priča, a u Sjevernoj Koreji dobivaju dnevno sljedovanje hrane od 200 grama. Halo! To ti je k'o dvije čokolade, ili šaka Orbita! I još povrh svega, svijet je umanjio slanje humanitarne pomoći radi "nuklearnih aktivnosti"! Mater im njihovu žutu, mogu barkati sa nuklearkama, ne mogu prehraniti stanovništvo! I onda se javi neki američki peder iz tapacirane fotelje i kaže kako tu humanitarnu koju bi oni trebali slati Korejci dijele vojsci i nagomilavaju zalihe za proslavu 100. rođendana osnivača zemlje! E nek' im je dragi Allah dž.š. na pomoći (s naglaskom na LL)!

I dok pijem prvu jutarnju, ustvari posljepodnevnu kafu, koja je trebala biti jutarnja, ali nije jer moram zasukati rukave da moje dijete sutra ne bi čekalo sljedovanje od 200 gr. buranije, s vrata kafane mi prilazi lik i počinje da se baca. Izvrnu i onaj sto, puče glavom od ivicu, trese se u šoku, a pjena iz usta frca na sve strane. I ja, šta ću, totalni nepaničar sa refleksima mačke, izvadim ključeve iz torbe i turim mu ih u ruke. Gledam u njega, a lice mu poprimi ljubičastu nijansu i poče da otiče. Skontam, uguši mi se čovjek u rukama. Na jedvite jade rastavim zgrčenu vilicu podupirući zube kašikom, jer drugačije ne može i izvadim mu zapjenjeni jezik. U međuvremenu cijela kafana sjedi i bleji u nas k'o tele u šarena vrata. Haj' što niko nije guzom makao da pomogne, već što se nađe pametan likonja i izvadi mobitel da snima jadnog čovjeka.

Da skratim, cijeli svijet je u klincu oliti muškom spolovilu!

Nabasah na ovo i vrati me u period djetinjstva iz ratnih dana. Kad bi se oglasila sirena sa Pivare, nas djecu bi po hitnom postupku utjerali u podrum. Onda bi počelo rokanje. Komšija Nenad mi je poklonio svoj vokmen sa nekim starim pohabanim slušalicama. Kad bi mi se baterije ispraznile, čekala bih ga da se vrati sa linije i on bi ih punio na akumulator. Stari je imao pozamašnu kolekciju kaseta. Fadil Toskić, Safet Isović, Silvana, Lepa Brena, Hanka Paldum, Merlin, Azra, EKV, Tozovac, Toma Zdravković... nespojivo, a spojeno! Kada bi počelo granatiranje, zavukla bih se u svoj čošak u podrumu i odvrnula muziku na tom vokmenu do daske, samo da ne slušam gruhanje. Tužno je što ovako lijepe stvari podsjećaju na nečije promašene ideologije...

Čitam maloprije kako je onaj kupus zdrav. Sad je vrijeme da se dopinguje imunitet i počne boriti sa prehladama, gripicama, hunjavicama...

Bogat je vitaminom C i sadrži ga 11 posto više nego naranča.

Brojne studije ukazuju na snažnu povezanost između prehrane bogate povrćem s niskom učestalošću raka pluća, debelog crijeva, dojke, jajnika i mokraćnog mjehura. Kupus gradi snažne kosti, umanjuje alergijske reakcije, smanjuje upalu, te promiče gastrointestinalno zdravlje. Kupus se koristi kao prirodni lijek za liječenje peptičkog ulkusa zbog visokog sadržaja glutamina. On također pruža značajne kardiovaskularne koristi za sprječavanje plakova u krvnim žilama. U kineskoj medicini, kupus se koristi za liječenje zatvora, prehlade, velikog kašlja, depresije, razdražljivost i čireva na želucu. Kada se jede i koristiti kao topao oblog, kupus je koristan za liječenje dekubitusa, proširenih vena i artritisa.

Jest da pola ovih dijagnoza moram proguglati, jer pojma nemam šta je peptični ulkus, ali ova biljčica djeluje pravo ZDRAVO. E pa za mene nije!!!

Kad sam bila mala, moja mama je bila jako neurotična žena. Dan danas vučem traume iz djetinjstva po pitanju hrane. Papriku nisam probala više od 15 godina, a kupus je na mojoj crnoj listi otkad pamtim.

Znala sam satima držati zalogaj u ustima. To je bilo nešto što se MORA jesti. Doduše, bio je i rat, pa je opskrba hranom bila mizerna, a kupus bi ti tada došao kao najsočnija krtina. Ali ne i za mene! Bio mi je ružan, ljugav, smrdljiv... I onda bi ona mene posadila na stolicu i čekala dok ne pojedem. Gurala bi mi kašiku tog ljigavog nečega sve dok ne bih zinula. I onda bi nastala patnja. Nisam smjela da ispljunem, a nije mi padalo na pamet da progutam.

Eto, odatle moja mržnja prema kupusu...

Posljednjih nekoliko dana provela sam u Novom Sadu. Nikad prije nisam bila tamo, pa su zbog toga utisci sa više oduševljenja nego bi trebali biti. I opet, kad god pomislim na naziv grada, sjetim se one srbijanske voditeljice i njenog famoznog prijevoda "New Now". Helem, kad sam ušla u lijepi nam Šeher, srce mi je bilko k'o Trebević i sjetila sam se čuvene stare "svugdje pođi, svojoj kući dođi"...

Arhitektura, prakovi, veeelika rijeka, Petrovaradinska tvrđava, svijetleći mostovi koji mijenjaju boje, košava, dobronamjerni ljudi i jeftin taksi, zadivili su moje kolege, a moglo bi se reći i mene... Ali ono što je u meni probudilo ushićenje i ljubav na prvo kušanje je "Rakija Bar"! Prćvarnik od tri kvadrata sa oko 200 vrsta rakije! Majko mila! Pa nije mi bilo kraja!

I sve je bilo divno dok drugu noć/jutro nisam imala nemili slučaj! Ležim u krevetu i od silnog umora ne mogu da zaspim. Dnevni raspored prebukiran, pored toga radim onlajn ono što bih inače radila u Sarajevu, pokušavam iskoristiti svaki trenutak i naći se sa nekim ljudima koje nisam sto godina vidjela, i onda u konačnici ne mogu spavati koliko me sve to iscrpi. 

Helem, ležim tako i samo me nešto žacnu! Skočim s onog kreveta k'o strujom opaljena, prevrćem po posteljini, a iz nje izmigolji neki crni dlakavi pauk i pobježe! Odem do ogledala, a desni guz natek'o ko da mi treći raste! I evo, prošlo je nekoliko dana od toga, a ja ne mogu da sjednem na guzicu koliko boli. Govore mi svi da odem doktoru, a ja se pitam šta ću mu reći: "Dobar dan! Mene ujeo pauk za guzicu!"