labirint

Ponekad mi bude žao što nisam anonimus na bloggeru. Nikad više neću moći otvoriti dušu kao nekad, kad sam tek počinjala pisati. Niti ću moći pisati onako opušteno... Šteta...

Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam se toliko nemoćno da nisam mogla pomaći noge, glas sam izgubila, i ni jedna reakcija osim klimanja glavom nije bila moguća. U meni su se skupile suze, bijes, suosjećanje... Osjetila sam patnju, težak teret koji tišti dušu, povija kičmu do same zemlje... Znala sam da je i njemu teško. Osjetila sam to. U tih nekoliko minuta koje su trajale vječnost, postao je neko drugi. Ili sam ga ja tako doživjela? Kako joj saopćiti da su pronađene kosti njenog brata? Kako ostati miran? Kako izustiti? Dvadeset punih godina samo nagađanja, nade, priče, uzaludni snovi, provokacije, molitve, suze... I u dvije riječi to sve padne! Nema se čemu više nadati... Napetost u zraku je popustila. Iako je prvi put vidim, htjela sam joj prići, zagrliti je, reči neku riječ utjehe... Da li bih je trebala tješiti? Da li bi se trebala sa njom veseliti? Da li bih bilo šta trebala učiniti? Dojmila me njena snaga. Nije ni suze pustila. Samo je pričala, na trenutak nepovezane stvari, na tren toliko brzo da nisam ništa razumjela. Ruke su joj se tresle. Oči pune suza. Ali, ne... Neće zaplakati. Govori da je jaka. Može to podnijeti. Ja nisam. Prikrivam to zbog njega. Na momente je njena slabost i moja slabost, moja snaga je i njena... Divim joj se... I njemu. Na licu mu vidim olakšanje. Život može ići dalje...

Nisam odavno ništa pisala. Sve nek trka, frka... i kad se nameračim otkucati koje slovo, shvatim da sam toliko umorna da mi je mozak zablokirao. A i kad odblokira, iznerviram se zbog ovog browsera i sve pošaljem u PM. Mozilla nešto štopa, pa sam prešla na Operu. I kad otkucam tekst i objavim ga, rečenice nigdje ne prelaze u drugi pasus iako sam više puta uredno pritisnula enter. Onda i sve bude neuredno i zbrkano, kao sad npr., pa izbrišem post. Eto, odoh gOnjat Google Chrome!

Evo vazdan čitam o ovim djevojčicama što su pobjegle. Ispočetka čovjeku svašta naumpadne, pogotovo poslije one male Antonije... I cijeli dan slušam među rajom i kolegama o tome kako su otete, prodane, sve one najgore moguće varijante kojima su vas još k'o djecu plašili... I šta je ustvari bilo? Pobjegle od kuće. Mala to već jedno uradila, otišla kod frajera u Široki... Jebo majku, pa gdje ovaj svijet ode? Ovako ću ja na ovom svom blogu palamuditi, filozofirati, nešto kritikovati, a ustvari je ovo nešto što se svima danas-sutra može desiti. I haj' ti imaj dijete na ovakom vaktu...

Ova moja debela guzica bi rado da vidi kakva puta!

Sve je meni jasno, ali zašto uporno pokušavam prestati pušiti kada to ne želim, nikako mi ne ulazi u glavu!

Moji pušački počeci sežu još od raaane mladosti. Bilo mi je  možda 13 godina. Došla sam kući iz škole, uzela Drinu, sjela na kauč i zapalila. Tek tako! Kad sam uvukla prvi dim izvrnula sam se na sve četiri!

Onda sam se zarekla da ću ispušti cijelu cigaru bez kašljucanja, pa makar! I dok mi je to uspjelo, ja već postala pušač!

Zajebavala mene raja, pa kako mogu!? Hem sam žeMsko, ne priliči me, hem još ni pelene od guzice otpale nisu. I tako nastavim pušiti samo kad sam sama.

Onda dolazi faza skrivanja cigara od mojih. Te se natakarim na pandžer, te cigare sakrivaj u čarapama, upaljači k'o fol služili da "topim kreon", itd.

I došla zima na moje 18.-to ljeto! Ne'š zapalit' u kući, a vani guzovi otpadaju od zime. I ja ti u kupatilo na veš mašinu ispod prozirčića i diminjaj! I svaki onaj opušak bacim kroz prozor. Došlo proljeće, snjegovi se otopili, a stari popizdio jer mu je "neko istresao pepeljare iza kuće"!

I tu me provale! Haman pa i batine fasovah!

Tog sam ljeta sa dedom ispušila prvu cigaru. Sretnem ti ja njega u gradu, reko, dedo, hajmo mi negdje na kafu! I nađemo neki birtus, naručimo po bosansku, a dedo hop i cigare na sto! Puši, kaže, šta se stidiš! Od tog dana mi je umjesto za čokoladu davao pare za cigare!

I dan danas ja pred ovim svojim ne pušim. Jedino sa dedom zapalim po jednu kada nema nikoga u kući. Ostalo sve u ovom svom ćumezu. Jest da pola kuće smrdi na duhan, al' pomirili su se valjda sa tim...

I onda meni neko kaže, što ne prestanem?

Pa zar ima išta ljepše nego zapaliti uz kafu, poslije kakve dobre klope ili  sexa?

Ako kažem da je ovaj svijet otišao u klinac ili muško spolovilo, nisam izmislila nikakvu toplu vodu. To je on što mi svi znamo, bla blaa blaaa.....

Ali otišao je!

Da ga hebeš, ja se ne mogu veseliti ničijoj smrti! Pogotovo ne žestoko političko isceniranoj, zarad "mira u svijetu", apsolutne vlasti kolonijalista i kojeg barela nafte više u zalihama. Gledam slike, snimke, čitam izjave visokih bjelosvjetskih zvaničnika i muka mi je! Koja, ba, demokratija!?

I onda pokušavam sažvakati deprimirajuću vijest da na drugom kraju svijeta djeca umiru od gladi. Afrička su već apsolvirana, o našoj se ne priča, a u Sjevernoj Koreji dobivaju dnevno sljedovanje hrane od 200 grama. Halo! To ti je k'o dvije čokolade, ili šaka Orbita! I još povrh svega, svijet je umanjio slanje humanitarne pomoći radi "nuklearnih aktivnosti"! Mater im njihovu žutu, mogu barkati sa nuklearkama, ne mogu prehraniti stanovništvo! I onda se javi neki američki peder iz tapacirane fotelje i kaže kako tu humanitarnu koju bi oni trebali slati Korejci dijele vojsci i nagomilavaju zalihe za proslavu 100. rođendana osnivača zemlje! E nek' im je dragi Allah dž.š. na pomoći (s naglaskom na LL)!

I dok pijem prvu jutarnju, ustvari posljepodnevnu kafu, koja je trebala biti jutarnja, ali nije jer moram zasukati rukave da moje dijete sutra ne bi čekalo sljedovanje od 200 gr. buranije, s vrata kafane mi prilazi lik i počinje da se baca. Izvrnu i onaj sto, puče glavom od ivicu, trese se u šoku, a pjena iz usta frca na sve strane. I ja, šta ću, totalni nepaničar sa refleksima mačke, izvadim ključeve iz torbe i turim mu ih u ruke. Gledam u njega, a lice mu poprimi ljubičastu nijansu i poče da otiče. Skontam, uguši mi se čovjek u rukama. Na jedvite jade rastavim zgrčenu vilicu podupirući zube kašikom, jer drugačije ne može i izvadim mu zapjenjeni jezik. U međuvremenu cijela kafana sjedi i bleji u nas k'o tele u šarena vrata. Haj' što niko nije guzom makao da pomogne, već što se nađe pametan likonja i izvadi mobitel da snima jadnog čovjeka.

Da skratim, cijeli svijet je u klincu oliti muškom spolovilu!