labirint

"Bez obzira na ono što čini, svako na zemlji uvijek igra glavnu ulogu u povijesti svijeta." Paulo Coelho - Alhemičar

01.02.2012.

...........

Prvi put nakon mnogo godina osjećala sam se toliko nemoćno da nisam mogla pomaći noge, glas sam izgubila, i ni jedna reakcija osim klimanja glavom nije bila moguća. U meni su se skupile suze, bijes, suosjećanje... Osjetila sam patnju, težak teret koji tišti dušu, povija kičmu do same zemlje... Znala sam da je i njemu teško. Osjetila sam to. U tih nekoliko minuta koje su trajale vječnost, postao je neko drugi. Ili sam ga ja tako doživjela? Kako joj saopćiti da su pronađene kosti njenog brata? Kako ostati miran? Kako izustiti? Dvadeset punih godina samo nagađanja, nade, priče, uzaludni snovi, provokacije, molitve, suze... I u dvije riječi to sve padne! Nema se čemu više nadati... Napetost u zraku je popustila. Iako je prvi put vidim, htjela sam joj prići, zagrliti je, reči neku riječ utjehe... Da li bih je trebala tješiti? Da li bi se trebala sa njom veseliti? Da li bih bilo šta trebala učiniti? Dojmila me njena snaga. Nije ni suze pustila. Samo je pričala, na trenutak nepovezane stvari, na tren toliko brzo da nisam ništa razumjela. Ruke su joj se tresle. Oči pune suza. Ali, ne... Neće zaplakati. Govori da je jaka. Može to podnijeti. Ja nisam. Prikrivam to zbog njega. Na momente je njena slabost i moja slabost, moja snaga je i njena... Divim joj se... I njemu. Na licu mu vidim olakšanje. Život može ići dalje...

labirint
<< 02/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
26272829