labirint

"Bez obzira na ono što čini, svako na zemlji uvijek igra glavnu ulogu u povijesti svijeta." Paulo Coelho - Alhemičar

11.08.2012.

A fino meni moja mama rekla....

Recimo da sam se udala. I došla u novu mahalu. Ostavila sam svoju lijepu čašiju. Došla u drugu, malo manje lijepu. A i nije neka čaršija. Nema onog mirisa, ne čujem trideset ezana istovremeno, nema onih starih Sarajlija sa pričama "iz onih dana", nema mirisa ramazanskih samuna, nema intelekta, nema insama, nema mokre i klizave kaldrme, nema moje lijepe čaršije.... Oko mene sve go seljak. Žene još uvijek hodaju u dimijama, po cijeli dan mahalaju, gledaju kako će napakostiti jedni drugima, zajebati ih lažno se osmjehujući. Nisam daleko od kuće. Dvadesetak minuta vožnje od moje lijepe čaršije. Čovjek nikad ne bi pomislio da je Vogošća "preko bijela svijeta". Prije sam je doživljavala kao dio mog lijepog Sarajeva. Sada vidim da je potpuno neki drugi svijet. Ljudi ovdje mi se ne sviđaju. Čudni su. Previše prosti. Bez manira, kulture i odgoja. Možda stereotipišem, imam predrasude, ali u ova dva mjeseca koliko sam ovdje nisam našla argument koji će me podstaći da mislim drugačije. Evo, recimo, sinoć. Sjedim ispred kuće i čekam iftar. Ne postim, ali ipak čekam iftar. Tako sam odgojena. Čuje se ezan. Čuje se i Dragana Mirković. Tek što je hodža zaukusiao, komšinica u kući pored naše, odvrnu Draganu do daske. Treši ona "preko polja i livada", nadjačavajući se sa ezanom. Ezan više ne čujem. Mir je narušen. Nema ovdje ramazana... Ista ta komšinica, dvadesetosmogodišnja domaćica sa dvoje djece, velika je "musimanka". Sjećam se, kad sam tek doselila ovdje, njenih prezirnih pogleda zbog cigare u mojoj ruci i Radlera na stolu. Tobe jarabi! Kakvo sam ja žensko?! Nisam žensko, ja sam samo ćafirka. Velika neka. E, ta komšinica jučer, na lijepom ramazanu, rasplaka čovjeka. Došao on da očita struju. I, naravno, ušao joj u avliju. A nju stade dreka, vriska, narikanje, zapomaganje, i šta sve ne. Utom dođe policija. Vamo, tamo, optuži čovjeka da joj je razvalio kapiju. Jedna glava, sto jezika. Čuje se, čini mi se, do moje lijepe čaršije. Čovjek se kune da nije ništa pokvario, samo ušao kroz otškrinuta vrata i radio svoj posao. Pisaše mu drotovi kaznu 500 KM, a on još morade kapiju popraviti, zvati majstora, platiti materijal i ruke. Umalo i posao ne izgubi, ni kriv ni dužan. Govori čovjek da prehranjuje djecu, vidi se da je neka sirotinja, da jedva kraj s krajem sastavlja. Ništa! Kona zapela da plati kaznu i Bog! I kune je on, daboda svaku laž što je rekla i svaku marku koju je od usta njegove djece uzela, isplakala! E baš mi nešto bi krivo. I razmišljam o svojoj mahali. O svojoj lijepoj čaršiji. O saburli ljudima na mubarek dane. Na blagost i dobročinstvo, ako ništa bar na ramazan. Ustručavanje od grijeha i činjenja loših stvari... I dođe vrijeme iftara... A Dragana s koninih prozora nadjača hodžu...

labirint
<< 08/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031