……….

Trudim se izbrisati trag na licu,
ugljem nacrtani osmijeh što bode ravno u oči…
Tvoja ruka ga je nanijela,
tvoje tijelo udahnulo mu život…
Osjeti me…
Baš kao što sam ja prvi put
osjetila šapat za vratom…
Riječi šećerom posute,
što slikaše pejzaže našeg malog svijeta…
Držiš me za ruku…
Prsti se isprepliću…
Bura u oznojenim tijelima jača,
kida poslijednje trzaje suspezanja i stida…
Tu smo…
Jedno…
Ruši se zid među nama…
Sklanjaš pramen s lica
i jednim pogledom pokušava pročitati
šta se krije unutar blijede figure pred tobom
što tiho rukama koljena pokriva,
ne bi li posljednju mrvu čistoga sakrila od pogleda…
Crni osmijeh…
To nisu bile tvoje ruke što ga naslikaše…
To se samo savjest poigrava našim srcima….
A gdje se pamet krije?

2 komentara

Komentariši