labirint

"Bez obzira na ono što čini, svako na zemlji uvijek igra glavnu ulogu u povijesti svijeta." Paulo Coelho - Alhemičar

21.10.2011.

MoRe bit' da sam ljuta!

Ako kažem da je ovaj svijet otišao u klinac ili muško spolovilo, nisam izmislila nikakvu toplu vodu. To je on što mi svi znamo, bla blaa blaaa.....

Ali otišao je!

Da ga hebeš, ja se ne mogu veseliti ničijoj smrti! Pogotovo ne žestoko političko isceniranoj, zarad "mira u svijetu", apsolutne vlasti kolonijalista i kojeg barela nafte više u zalihama. Gledam slike, snimke, čitam izjave visokih bjelosvjetskih zvaničnika i muka mi je! Koja, ba, demokratija!?

I onda pokušavam sažvakati deprimirajuću vijest da na drugom kraju svijeta djeca umiru od gladi. Afrička su već apsolvirana, o našoj se ne priča, a u Sjevernoj Koreji dobivaju dnevno sljedovanje hrane od 200 grama. Halo! To ti je k'o dvije čokolade, ili šaka Orbita! I još povrh svega, svijet je umanjio slanje humanitarne pomoći radi "nuklearnih aktivnosti"! Mater im njihovu žutu, mogu barkati sa nuklearkama, ne mogu prehraniti stanovništvo! I onda se javi neki američki peder iz tapacirane fotelje i kaže kako tu humanitarnu koju bi oni trebali slati Korejci dijele vojsci i nagomilavaju zalihe za proslavu 100. rođendana osnivača zemlje! E nek' im je dragi Allah dž.š. na pomoći (s naglaskom na LL)!

I dok pijem prvu jutarnju, ustvari posljepodnevnu kafu, koja je trebala biti jutarnja, ali nije jer moram zasukati rukave da moje dijete sutra ne bi čekalo sljedovanje od 200 gr. buranije, s vrata kafane mi prilazi lik i počinje da se baca. Izvrnu i onaj sto, puče glavom od ivicu, trese se u šoku, a pjena iz usta frca na sve strane. I ja, šta ću, totalni nepaničar sa refleksima mačke, izvadim ključeve iz torbe i turim mu ih u ruke. Gledam u njega, a lice mu poprimi ljubičastu nijansu i poče da otiče. Skontam, uguši mi se čovjek u rukama. Na jedvite jade rastavim zgrčenu vilicu podupirući zube kašikom, jer drugačije ne može i izvadim mu zapjenjeni jezik. U međuvremenu cijela kafana sjedi i bleji u nas k'o tele u šarena vrata. Haj' što niko nije guzom makao da pomogne, već što se nađe pametan likonja i izvadi mobitel da snima jadnog čovjeka.

Da skratim, cijeli svijet je u klincu oliti muškom spolovilu!

21.10.2011.

......

Nabasah na ovo i vrati me u period djetinjstva iz ratnih dana. Kad bi se oglasila sirena sa Pivare, nas djecu bi po hitnom postupku utjerali u podrum. Onda bi počelo rokanje. Komšija Nenad mi je poklonio svoj vokmen sa nekim starim pohabanim slušalicama. Kad bi mi se baterije ispraznile, čekala bih ga da se vrati sa linije i on bi ih punio na akumulator. Stari je imao pozamašnu kolekciju kaseta. Fadil Toskić, Safet Isović, Silvana, Lepa Brena, Hanka Paldum, Merlin, Azra, EKV, Tozovac, Toma Zdravković... nespojivo, a spojeno! Kada bi počelo granatiranje, zavukla bih se u svoj čošak u podrumu i odvrnula muziku na tom vokmenu do daske, samo da ne slušam gruhanje. Tužno je što ovako lijepe stvari podsjećaju na nečije promašene ideologije...

19.10.2011.

Kupus

Čitam maloprije kako je onaj kupus zdrav. Sad je vrijeme da se dopinguje imunitet i počne boriti sa prehladama, gripicama, hunjavicama...

Bogat je vitaminom C i sadrži ga 11 posto više nego naranča.

Brojne studije ukazuju na snažnu povezanost između prehrane bogate povrćem s niskom učestalošću raka pluća, debelog crijeva, dojke, jajnika i mokraćnog mjehura. Kupus gradi snažne kosti, umanjuje alergijske reakcije, smanjuje upalu, te promiče gastrointestinalno zdravlje. Kupus se koristi kao prirodni lijek za liječenje peptičkog ulkusa zbog visokog sadržaja glutamina. On također pruža značajne kardiovaskularne koristi za sprječavanje plakova u krvnim žilama. U kineskoj medicini, kupus se koristi za liječenje zatvora, prehlade, velikog kašlja, depresije, razdražljivost i čireva na želucu. Kada se jede i koristiti kao topao oblog, kupus je koristan za liječenje dekubitusa, proširenih vena i artritisa.

Jest da pola ovih dijagnoza moram proguglati, jer pojma nemam šta je peptični ulkus, ali ova biljčica djeluje pravo ZDRAVO. E pa za mene nije!!!

Kad sam bila mala, moja mama je bila jako neurotična žena. Dan danas vučem traume iz djetinjstva po pitanju hrane. Papriku nisam probala više od 15 godina, a kupus je na mojoj crnoj listi otkad pamtim.

Znala sam satima držati zalogaj u ustima. To je bilo nešto što se MORA jesti. Doduše, bio je i rat, pa je opskrba hranom bila mizerna, a kupus bi ti tada došao kao najsočnija krtina. Ali ne i za mene! Bio mi je ružan, ljugav, smrdljiv... I onda bi ona mene posadila na stolicu i čekala dok ne pojedem. Gurala bi mi kašiku tog ljigavog nečega sve dok ne bih zinula. I onda bi nastala patnja. Nisam smjela da ispljunem, a nije mi padalo na pamet da progutam.

Eto, odatle moja mržnja prema kupusu...

17.10.2011.

Home, sweet home...

Posljednjih nekoliko dana provela sam u Novom Sadu. Nikad prije nisam bila tamo, pa su zbog toga utisci sa više oduševljenja nego bi trebali biti. I opet, kad god pomislim na naziv grada, sjetim se one srbijanske voditeljice i njenog famoznog prijevoda "New Now". Helem, kad sam ušla u lijepi nam Šeher, srce mi je bilko k'o Trebević i sjetila sam se čuvene stare "svugdje pođi, svojoj kući dođi"...

Arhitektura, prakovi, veeelika rijeka, Petrovaradinska tvrđava, svijetleći mostovi koji mijenjaju boje, košava, dobronamjerni ljudi i jeftin taksi, zadivili su moje kolege, a moglo bi se reći i mene... Ali ono što je u meni probudilo ushićenje i ljubav na prvo kušanje je "Rakija Bar"! Prćvarnik od tri kvadrata sa oko 200 vrsta rakije! Majko mila! Pa nije mi bilo kraja!

I sve je bilo divno dok drugu noć/jutro nisam imala nemili slučaj! Ležim u krevetu i od silnog umora ne mogu da zaspim. Dnevni raspored prebukiran, pored toga radim onlajn ono što bih inače radila u Sarajevu, pokušavam iskoristiti svaki trenutak i naći se sa nekim ljudima koje nisam sto godina vidjela, i onda u konačnici ne mogu spavati koliko me sve to iscrpi. 

Helem, ležim tako i samo me nešto žacnu! Skočim s onog kreveta k'o strujom opaljena, prevrćem po posteljini, a iz nje izmigolji neki crni dlakavi pauk i pobježe! Odem do ogledala, a desni guz natek'o ko da mi treći raste! I evo, prošlo je nekoliko dana od toga, a ja ne mogu da sjednem na guzicu koliko boli. Govore mi svi da odem doktoru, a ja se pitam šta ću mu reći: "Dobar dan! Mene ujeo pauk za guzicu!"

12.10.2011.

Back to school!

Zahvaljući teti iz jednog od prethodnih postova, danas se opet nađoh u studentskim klupama. Poništen mi je dobar dio ocjena, predmeti su se promijenili od onih dana kad sam bila aktivan student, čak se ni odsjek više ne zove isto!

Helem, jutros uzmem tekicu u ruku, olovku u drugu i odem na predavanje. Profesorov asistent, neki debeli peško sa očupanim obrvama i znojnim flekama na plavoj košulji, pokušavao je primiriti rulju u amfiteartu, što mu je pošlo za rukom tek nakon što je profesor ušao / uniš'o / unišao (jezička liberalnost međ' studentima razniJEh govorniJEh područja).

I sjedoh u prvi saf u nadi da ću pofatat' šta pametno u tu tekicu. Neke č(ć)urke oko mene se rastorakale, neki malac se žali na čir na želucu, koke lijevo iza mene pričaju o kašnjenju menstruacije...i tako to.

Okrenem se oko sebe, sve to mlado, balavo, slinavo, sisato, guzato, napuderisano, i GLUPO! Jadna li nam država (svakako jeste, al' izgledaa moRe bit' i gore) sa takviJEm budućim akademskim građanima. I skontam, a nije mi puno trebalo, da sam tu najstarija, zalutala generacija, vječiti studen(A)t (nisam, al' se i tako mogu deklarisati), a sudeći po pogledima punim ibrećenja i crna ovca (ne ona s reklame)....

12.10.2011.

Tra laa la la laaaa

11.10.2011.

E ne'š bit' rahat, pa makar...

Jutros kad sam se probudila i krenula da ustanem iz kreveta, nađoh se na podu na sve četiri! Neki tup bol me presječe u desnom stopalu. Pogledam, prsti mi otečeni k'o babure! Ne mogu ni čarapu na nogu navući.

Kontam, nisam se sigurno udarila. Da je nešto kako ne treba, bile bi obje noge, ne samo desna.

Oblozi, kreme, maze...ništa da ublaži otok. A kad se oslonim na nju, pravo me nešto štrecne i žigne po sred mozga.

Helem, raspadam se... A i gripa je na pomolu...

09.10.2011.

End of hefta

Kako ja ovu nedjelju ne volim. Čovjek naprosto ne zna šta bi sa sebe. Pogotovo ako mu je radna. Ima hrpa posla, a sve ti nešto mrsko. Ne daj Bože još da si dežurni u dvije smjene, pa to je ravno samoubistvu. Al' jok to! Mlada sam ja još da bih se samoubila...

Vani nema ništa privlačno osim kiše. Na polici gledam dvije knjige koji sam započela čitati još prošle hefte, a nećeš majčin sine ni danas završiti! Jer, ako se prihvatim knjige, ode posao u vraga!

Pa bi možda i kahve kakve popila, al' one u kafani. Nemoj mi brate da je ovdje srćem, sve mi hoće nešto bit'!

Đaba! Posao je posao! Valja one rate kredita otplaćivati, a najradije bih sve mršnula i nabila nogom!

06.10.2011.

Mamu im neandertalsku!!!

Kao vječiti student jednog od fakulteta sarajevskog Univerziteta, odlučim hairi to privesti kraju. Prošlo je par godina od moje posljednje posjete ovoj uvaženoj ustanovi, te se u duhu "kad svaki papak može, moRem i ja!" zaputim u dekanat ne bi li riješila spornu situaciju.

U dekanatu sjedi hamša mrkog pogleda i na moje "dobar dan" uzvraća frkčući u stilu "odjebi!".

Iznesem svoj problem, koji i nije problem, ali tako ga možemo nazvati, jer je NJOJ problem. Još joj uputim ljubazan osmijeh, ne bi li razmekšala nedojebanu klimakteričnu facu željnu muškog spolovila.

A dotična podiže ruku u pravcu vrata: "Zahtjev nismo odobrili ni kćerci člana Upravnog odbora!"

Nabijem ti i KĆERKU, i člana, i Upravni odbor, i zgradu, i instituciju, i Vladu, i državu, i mamu, i familiju, i selo, i onog kome si popušla da bi posao dobila, i Sarajevo, i diplomu, i fakultet, i nadrkanu facu, i zahtjev!!!!!

Edit:

A nabijem i tebe!!!

06.10.2011.

............

Image and video hosting by TinyPic


Noviji postovi | Stariji postovi

labirint
<< 07/2013 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031